Pre neki dan čitam na društvenim mrežama da je na dodeli važne nagrade za životno delo važnom muškom pesniku premijerno izvedena kompozicija, specijalno komponovana baš za tu priliku, njegove prijateljice, inače poznate kompozitorke. Ona se sada vrlo čudi kako i zašto ni jedan medjski izveštaj nije pomenuo taj momenat, njenu kompoziciju, izvođačice i nju kao autorku. Ja se međutim uopšte ne čudim, jer znam i jer sam to i lično mnogo puta doživela, da postoje mnogi efkasni i na prvi pogled teško uočljivi načini da se ženska kreativnost obezvredi, učini nevidljivom, beznačajnom, odsutnom. Znam na primer takođe na osnovu mnogo primera iz pošlosti i sadašnjosti, i da je istom prilikom izvedena kompozicija muškog kompozitora, da bi sigurno to bilo pohvalno pomenuto.
Ako smem da parafraziram nobelovku Svetlanu Aleksijevič, po analogiji njenog termina „roman ženskih glasova“, uloga nagrada Anđelke Milić je da bude „nagrada ženskih glasova“ ženskim glasovima. Ona je rezultat naših kolektivnih napora da se ženski glasovi ne izgube, ne nestanu ismejani i obezvređeni, nevidljivi i prebrisani, u svetu muškog samozadovoljstva i samodovoljnosti u kontekstu u kome je sve žensko u najboljem slučaju tek možda mala, simpatična dekorativna vinjeta na društvenim marginama.
Nagrada Anđelka Milić mi znači i mnogo i više stvari, pre svega dodeljujući je i dobijajući je, izražavamo poštovanje prema značajnoj profesorki i stručnjakinji, poštujemo kontinuitet između naših prethodnica, uz solidarnost sa savremenicama i podršku onima koje dolaze i koje će tek postati akterke i autorke „feminističke proizvodnje kontekstualizovanog znanja“.
Znači mi njena kohezivnost, jer ona nas povezuje u zajednicu onih još uvek retkih koje nastoje da promene „rodno zasnovane normalnosti“ u kojoj je žena kao predstavnica svekolike drugosti ili odsutna ili tek retko i nedovoljno prisutna na marginama društvenih uloga u umetnosti, nauci, politici, sportu, biznisu, uopšte u velikom javnom svetu kreativnosti i odgovornosti.
Ona mi dakle, dodeljuje jedno možda malo ali svakako istorijski čvrsto zagarantovano mesto karike u lancu, čemu se vrlo radujem jer verujem da je mnogo značajnije, uticajnije i snažnije biti deo kontinuuma lanca nego pojedinačna alka. Jer, lanac opstaje i funkcioniše vekovima čak iako zarđao, a individualna alka, pa makar bila i najsjajnija, brzo istrošena i pregažena nestaje u prašini prolaznosti.
Dakako, nagrada Anđelka Milić predstavlja za mene kao i ostale nagrađene podsticaj i da nastavimo započeto, ali i da prihvatimo izazove otvaranja novih feminističkih tema. Za mene, to su: društveni položaj trans žena i rodni odnosi u sektoru bezbednosti. A podstiče i opominje na ranije dužnosti, feminističku solidarnost i podršku onima koje su na početku stvaranja “feministički orijentisanih kreativnih poduhvata”.
Izražavam svoju zahvalnost i zadovoljstvo što sam jedna od ovogodišnjih dobitnica nagrade Anđelka Milić i koristim priliku i da izrazim svoju zahvalnost svojim roditeljima koji su me podržali ne samo u profesionalnom usavršavanju i napredovanju, već i u feminizmu. Posebno zahvaljujem svome ocu, uzoru feminističke muške podrške, kome posvećujem ovu nagradu.